Djetinjstvo jedne vesele djece - Belma Bjelić ( priča iz knjige ili lektire: Moj šareni san na gnijezdu snova)
- Jednog prelijepog sunčanog proljetnog dana, živjela su jedna djeca vesela koja su se uvijek svaki dan igrala, nasmijala se uz neke male šale i tako dalje, i imali prelijepo djetinjstvo. Ta djeca su živjela u jednom prelijepom selu, punog bašte, punih raznih divnih dvorišta, punog cvijeća šarenog i mirisnog, a i selo je imalo također i sočne, ukusne i mirisne plodove. Djeca su živjela sa svojom divnom majkom koja im se zvala Azra, i sa svojim ocem Emirom i imali su četvoro djece, tri djevojčice koje su se zvale Amela, Lejla i Emina, i jednog najmlađeg sina koji se zvao Amar. Najstarija je bila Amela koja je imala 12 godina od svojih sestara od Lejle i Emine koje su imale 8 godina i od svoga najmlađeg brata Amara koji je imao samo 7 godina. Kada je osvanulo jedno proljetno jutro, probudili su se djeca i otišli da operu zube, da se umiju, da doručkuju, da se obuku i tako dalje. A onda su otišli napolje da se igraju. Bilo im je dosadno jer nisu znali čega će se oni igrati,a onda su djeca razgovarala:
- Joj kako mi je dosadno! - rekla je Emina
- I meni je dosadno! - rekla je Amela.
- I meni je isto dosadno! - rekla je Lejla.
- Hej, imam jednu ideju! - iznenađujuće kaže Amar.
- Kakvu ideju? - upitale su Amara, njih tri Emina, Lejla i Amela zajedno u glas.
- Hajmo ići u onu lijepu i bistru rijeku da se vozamo kroz onaj drveni čamac koji ga imamo i koji ga nam je napravio naš otac Emir - rekao je Amar.
- Super ideja! - rekle su u glas sve tri djevojčice.
Kada su djeca otišla u tu lijepu bistru rijeku, onda su upitala svoga oca Emira da li mogu da se voze čamcem kroz onu rijeku bistru, čistu, plavu i lijepu.
- Oče naš, možeš li nam dati da se vozamo kroz onu rijeku, onim drvenim čamcem koji si nam napravio ti oče? - upitao je Amar.
- Jednog prelijepog sunčanog proljetnog dana, živjela su jedna djeca vesela koja su se uvijek svaki dan igrala, nasmijala se uz neke male šale i tako dalje, i imali prelijepo djetinjstvo. Ta djeca su živjela u jednom prelijepom selu, punog bašte, punih raznih divnih dvorišta, punog cvijeća šarenog i mirisnog, a i selo je imalo također i sočne, ukusne i mirisne plodove. Djeca su živjela sa svojom divnom majkom koja im se zvala Azra, i sa svojim ocem Emirom i imali su četvoro djece, tri djevojčice koje su se zvale Amela, Lejla i Emina, i jednog najmlađeg sina koji se zvao Amar. Najstarija je bila Amela koja je imala 12 godina od svojih sestara od Lejle i Emine koje su imale 8 godina i od svoga najmlađeg brata Amara koji je imao samo 7 godina. Kada je osvanulo jedno proljetno jutro, probudili su se djeca i otišli da operu zube, da se umiju, da doručkuju, da se obuku i tako dalje. A onda su otišli napolje da se igraju. Bilo im je dosadno jer nisu znali čega će se oni igrati,a onda su djeca razgovarala:
- Joj kako mi je dosadno! - rekla je Emina
- I meni je dosadno! - rekla je Amela.
- I meni je isto dosadno! - rekla je Lejla.
- Hej, imam jednu ideju! - iznenađujuće kaže Amar.
- Kakvu ideju? - upitale su Amara, njih tri Emina, Lejla i Amela zajedno u glas.
- Hajmo ići u onu lijepu i bistru rijeku da se vozamo kroz onaj drveni čamac koji ga imamo i koji ga nam je napravio naš otac Emir - rekao je Amar.
- Super ideja! - rekle su u glas sve tri djevojčice.
Kada su djeca otišla u tu lijepu bistru rijeku, onda su upitala svoga oca Emira da li mogu da se voze čamcem kroz onu rijeku bistru, čistu, plavu i lijepu.
- Oče naš, možeš li nam dati da se vozamo kroz onu rijeku, onim drvenim čamcem koji si nam napravio ti oče? - upitao je Amar.
Comments
Post a Comment