Moja životna priča - Belma Bjelić
Ja se zovem Belma Bjelić, rođena sam u bolnici u UKC Tuzli, na 02.01.2008. godine, i to poslije Nove godine koja nastupa svi već znate 01 januara. Rodila sam se u 19:00 h uvečer. Rodila sam se kao jako pametna, sretna i mirna beba. Nikad se nisam plašila ničega, jer sam bila hrabra uvijek, ali još uvijek sam hrabra. Mama mi je pričala i rekla da sam se rodila sa 3-4 kg i sa 950 g. Znam da je to malo veliko ili previše za mene ali ok. Imam starijeg brata Benjamina koji ima sada 18 godina, i uvijek je bio nemiran i nekulturan, i nije bio hrabar kao ja, ali svejedno, ja sam ga mnogo puno voljela. Kao mala beba ja sam uvijek voljela jesti kao danas naravno Hipp hranu za bebe ili jednostavno kašice i to mi je bila omiljena hrana. Kad sam bila mala uvijek sam išla napolje da se igram i igrala sam se barbikama kao sva ostala djeca, i bilo mi je djetinjstvo mnogo zanimljivo normalno. Uvijek kao mala voljela sam igrati neke popularnije igrice moje omiljene kao Peggle i Chuzzle. Moja omiljena lutka mi je bila Barbie kao i danas. Kad sam imala 7 godina, išla sam u obdanište i to mi je bio najzanimljivi dio ili period života. Sa 6 godina 2014.godine sam sa mamom otišla prvi put u Ameriku gdje mi živi moja tetka Jasmina i to mi je bio isto najzanimljivi period života mog, i zakasnila sam malo u školu, pošto ja sam se upisala sa 7 godina u školu, ali ok. Sa 7 godina u 2015.godini nažalost kad je bio Ramazan juni, dobila sam prvi put napad u snu, i sva se moja porodica šokirala i rekla da neću dolaziti na mevlud u Omazićima, ja sam mislila da mi se nešto previše loše desilo, ali bila sam dobro. Bila sam na bolnici i to mi je bio najteži i možda najtužniji period ikada mog života. Ali u 2016.godini u julu sam operisala krajnik, i to treći. Ja sam upoznala sa mamom jednog prijatelja u bolnici kad sam operisala krajnik zvao se Nail. On nije bio hrabar kao ja, ali svejedno mi smo bili i ostaćemo prijatelji. Mislim da je on iz Srebrenika, možda neznam, ali on mi je bio najdraži prijatelj. Kada je počela škola, to mi je bio isto zanimljivi dio ovog mog života i plus ja sam se upisala u košarku, i to 2015.godine čini mi se da. Pošto treniram košarku već 3 godine, i kada sam trenirala košarku i treniram je danas još uvijek. Upoznala sam najdražu i najbolju trenericu Jasnu Sliško. Ona me je naučila kako da igram i treniram košarku i uvijek me voljela i zauvijek će me. U školi mi se zove učiteljica Sanela Memić. I samo da vam još nešto kažem, kad sam operisala krajnik, ja dok sam spavala, imala sam ranu od noža koju su mi isjekli iz trećeg krajnika i to je mnogo boljelo. Meni je doktorica rekla da moram jesti samo tekuću i laganu hranu, kao supice, čajeve i tako dalje. Moj omiljeni gradovi su mi Zenica i Kiseljak. I plus rekli su mi neki doktori da sam ja u pubertetu kao i danas. Ja sam počela još više rasti i rasti i postala sam definitivno najljepša, ali ok. 2005 godine kad se ja nisam rodila, moj djed Salih je umro, i ja ga već evo 13 godina nisam ni vidjela ga očima, jer on je umro prije mog rođenja, ali ok, Bila sam tužna mnogo i bilo je teško objasniti meni šta znači smrt i tako dalje. Mene porodica uvijek podržava, i podržavat će me zauvijek. Ja volim da putujem i išla sam u neke gradove kao što su u Travnik sa nenom, mamom, babom i djedom, Mostar sa mojim bratom, mamom i babom, Sarajevo i tako dalje. Naravno košarka je u mene ušla kao san, život, ljubav i tako dalje, i kada god padnem ja ustajem i nikad ne odustajem, i uvijek ću pratiti svoj cilj i vjerovati u svoje snove. Naravno u Facebook-u su me objavili stranica mog kluba ŽKK" RMU"Banovići, i rekli su da sam uspjela u košarci i da su bili preponosni na mene i na moj uspjeh. Mnogo se pojavilo lijepih komentara od moje porodice i bila sam mnogo, mnogo srećna. U školi su me neki zadirkivali, zezali me, rekli da sam bezobrazna. Čak mi je jedna drugarica koja me je stvarno uvrijedila, zvala se Elma. Ona je mene jako zezala, pravila se važna i tako dalje. Bila sam mnogo tužna od tih uvrijeda, psovki i tako dalje, ali uvijek sam bila pametna i shvatila da više nikad neću slušati te ljude zle koji nanose drugima zlo i ljubomorno. Mojih 2 omiljene stvari su mi košarka i ružičasta boja. Naravno u školi vjerounauku je meni prije učila nastavnica Zilha, neznam možda se tako zove, pa zatim me je naučio u drugom i trećem razredu moj nastavnik Zilkadir Čolić, a sada me uči najbolja nastavnica vjerounauke ikada na svijetu a to je Dženeta. A engleskog jezika me je učio jedan nastavnik čovjek i jedna nastavnica, a u drugom i trećem razredu nas je učila moja komšinica i nastavnica koja živi u blizini mene, mi smo komšije, zove se Eldijana Delić, a sada me uči Denisa Demirović, pošto sada je moja nastavnica i komšinica Eldijana , ona radi u prvoj smjeni, pa nažalost ovaj put će nas učit najbolja nastavnica Denisa, ali ok idemo dalje. Pošto sada sam 4.razred, i svakog razreda sam prošla sa 5 ili peticama kako bi mogli reći, pošto 5 je moj omiljeni broj.
Ja se zovem Belma Bjelić, rođena sam u bolnici u UKC Tuzli, na 02.01.2008. godine, i to poslije Nove godine koja nastupa svi već znate 01 januara. Rodila sam se u 19:00 h uvečer. Rodila sam se kao jako pametna, sretna i mirna beba. Nikad se nisam plašila ničega, jer sam bila hrabra uvijek, ali još uvijek sam hrabra. Mama mi je pričala i rekla da sam se rodila sa 3-4 kg i sa 950 g. Znam da je to malo veliko ili previše za mene ali ok. Imam starijeg brata Benjamina koji ima sada 18 godina, i uvijek je bio nemiran i nekulturan, i nije bio hrabar kao ja, ali svejedno, ja sam ga mnogo puno voljela. Kao mala beba ja sam uvijek voljela jesti kao danas naravno Hipp hranu za bebe ili jednostavno kašice i to mi je bila omiljena hrana. Kad sam bila mala uvijek sam išla napolje da se igram i igrala sam se barbikama kao sva ostala djeca, i bilo mi je djetinjstvo mnogo zanimljivo normalno. Uvijek kao mala voljela sam igrati neke popularnije igrice moje omiljene kao Peggle i Chuzzle. Moja omiljena lutka mi je bila Barbie kao i danas. Kad sam imala 7 godina, išla sam u obdanište i to mi je bio najzanimljivi dio ili period života. Sa 6 godina 2014.godine sam sa mamom otišla prvi put u Ameriku gdje mi živi moja tetka Jasmina i to mi je bio isto najzanimljivi period života mog, i zakasnila sam malo u školu, pošto ja sam se upisala sa 7 godina u školu, ali ok. Sa 7 godina u 2015.godini nažalost kad je bio Ramazan juni, dobila sam prvi put napad u snu, i sva se moja porodica šokirala i rekla da neću dolaziti na mevlud u Omazićima, ja sam mislila da mi se nešto previše loše desilo, ali bila sam dobro. Bila sam na bolnici i to mi je bio najteži i možda najtužniji period ikada mog života. Ali u 2016.godini u julu sam operisala krajnik, i to treći. Ja sam upoznala sa mamom jednog prijatelja u bolnici kad sam operisala krajnik zvao se Nail. On nije bio hrabar kao ja, ali svejedno mi smo bili i ostaćemo prijatelji. Mislim da je on iz Srebrenika, možda neznam, ali on mi je bio najdraži prijatelj. Kada je počela škola, to mi je bio isto zanimljivi dio ovog mog života i plus ja sam se upisala u košarku, i to 2015.godine čini mi se da. Pošto treniram košarku već 3 godine, i kada sam trenirala košarku i treniram je danas još uvijek. Upoznala sam najdražu i najbolju trenericu Jasnu Sliško. Ona me je naučila kako da igram i treniram košarku i uvijek me voljela i zauvijek će me. U školi mi se zove učiteljica Sanela Memić. I samo da vam još nešto kažem, kad sam operisala krajnik, ja dok sam spavala, imala sam ranu od noža koju su mi isjekli iz trećeg krajnika i to je mnogo boljelo. Meni je doktorica rekla da moram jesti samo tekuću i laganu hranu, kao supice, čajeve i tako dalje. Moj omiljeni gradovi su mi Zenica i Kiseljak. I plus rekli su mi neki doktori da sam ja u pubertetu kao i danas. Ja sam počela još više rasti i rasti i postala sam definitivno najljepša, ali ok. 2005 godine kad se ja nisam rodila, moj djed Salih je umro, i ja ga već evo 13 godina nisam ni vidjela ga očima, jer on je umro prije mog rođenja, ali ok, Bila sam tužna mnogo i bilo je teško objasniti meni šta znači smrt i tako dalje. Mene porodica uvijek podržava, i podržavat će me zauvijek. Ja volim da putujem i išla sam u neke gradove kao što su u Travnik sa nenom, mamom, babom i djedom, Mostar sa mojim bratom, mamom i babom, Sarajevo i tako dalje. Naravno košarka je u mene ušla kao san, život, ljubav i tako dalje, i kada god padnem ja ustajem i nikad ne odustajem, i uvijek ću pratiti svoj cilj i vjerovati u svoje snove. Naravno u Facebook-u su me objavili stranica mog kluba ŽKK" RMU"Banovići, i rekli su da sam uspjela u košarci i da su bili preponosni na mene i na moj uspjeh. Mnogo se pojavilo lijepih komentara od moje porodice i bila sam mnogo, mnogo srećna. U školi su me neki zadirkivali, zezali me, rekli da sam bezobrazna. Čak mi je jedna drugarica koja me je stvarno uvrijedila, zvala se Elma. Ona je mene jako zezala, pravila se važna i tako dalje. Bila sam mnogo tužna od tih uvrijeda, psovki i tako dalje, ali uvijek sam bila pametna i shvatila da više nikad neću slušati te ljude zle koji nanose drugima zlo i ljubomorno. Mojih 2 omiljene stvari su mi košarka i ružičasta boja. Naravno u školi vjerounauku je meni prije učila nastavnica Zilha, neznam možda se tako zove, pa zatim me je naučio u drugom i trećem razredu moj nastavnik Zilkadir Čolić, a sada me uči najbolja nastavnica vjerounauke ikada na svijetu a to je Dženeta. A engleskog jezika me je učio jedan nastavnik čovjek i jedna nastavnica, a u drugom i trećem razredu nas je učila moja komšinica i nastavnica koja živi u blizini mene, mi smo komšije, zove se Eldijana Delić, a sada me uči Denisa Demirović, pošto sada je moja nastavnica i komšinica Eldijana , ona radi u prvoj smjeni, pa nažalost ovaj put će nas učit najbolja nastavnica Denisa, ali ok idemo dalje. Pošto sada sam 4.razred, i svakog razreda sam prošla sa 5 ili peticama kako bi mogli reći, pošto 5 je moj omiljeni broj.
Comments
Post a Comment